Za obilježavanje Međunarodnog dana žena 8. ožujka 2025., Grad Zagreb je organizirao javni kulturni program u tramvaju – čitanje poezije u trajanju od dva sata. Prema dostupnim podacima, događaj je organizirao obrt „Tekstura“, a ukupni trošak koji je Grad platio iznosi 1.200 eura. Račun je izdan temeljem zaključka Povjerenstva za ravnopravnost spolova.
Događaj je održan pod pokroviteljstvom Povjerenstva za ravnopravnost spolova Gradske skupštine Grada Zagreba, a čitanje poezije izvela je Monika Herceg – pjesnikinja i vlasnica obrta „Tekstura“. Herceg je poznata po svojoj društveno angažiranoj poeziji i radu u području ljudskih prava, posebice ravnopravnosti spolova, a dobitnica je i više književnih nagrada. Ovaj kulturni performans u tramvaju simbolično je trebao podsjetiti na važnost ravnopravnosti žena u javnom prostoru i kulturi.
Ipak, iako je riječ o kulturnom sadržaju, brojni građani izražavaju sumnju u opravdanost visine troška. Za samo dva sata čitanja poezije iz proračuna je isplaćeno 1.200 eura, što znači da je satnica iznosila čak 600 eura. Za usporedbu, prosječna neto plaća u Hrvatskoj kreće se oko 1.200 eura mjesečno – dakle, isti iznos koji je plaćen za samo jednu dvosatnu izvedbu u javnom prijevozu.
U zemlji u kojoj velik broj ljudi radi mjesec dana za 1.200 eura, ovakvi kulturni angažmani pod pokroviteljstvom Grada neizbježno otvaraju pitanja – o transparentnosti, vrijednosti rada, ali i o kriterijima dodjele javnog novca. Poezija ima svoju vrijednost, no tko određuje koliko ona vrijedi – i tko to plaća?
U ovom kontekstu otvara se i šira društvena rasprava: bore li se feministkinje za ravnopravnost iz uvjerenja – ili se ta borba naplaćuje iz proračuna? Aktivizam u svojoj srži podrazumijeva zalaganje za opće dobro, često i volonterski. No sve češće svjedočimo situacijama u kojima se institucionalizirani feminizam pretvara u honorirani angažman, gdje pojedinci i udruge ostvaruju značajna sredstva kroz „borbu za prava“.
Time se dolazi do pitanja autentičnosti – kada borba za ravnopravnost postaje posao, a ne misija, može li se još govoriti o iskrenom aktivizmu ili je riječ o profesionaliziranju ideologije? I što s onima koji jednako predano rade za promjene, ali bez ugovora, računa i naknade?